Ovaj 1. maj zatiče svet i Kosovo suočene sa zdravstvenim i ekonomskim posledicama pandemije COVID-19.
Položaj radnika na Kosovu ni ove godine nije doživeo značajno poboljšanje. Minimalna plata nije se pomerila sa iznosa od 170 evra mesečno (kako je određena još 2011. godine), iako je u međuvremenu došlo do prosečnog godišnjeg rasta troškova života od oko 3% (stopa inflacije). Rizik na radu je tokom ove godine zabeležio blagi pad (od 1. maja 2019. do 1. maja 2020). Tokom 2019. godine, 11 osoba je izgubilo život na svom radnom mestu na Kosovu.
Međutim, najteža u ovom periodu je ekonomska i socijalna situacija izazvana pandemijom. Ona najviše pogađa najsiromašnije slojeve društva – socijalne slučajeve, nezaposlene, ali i zaposlene sa niskim prihodima, naročito one u privatnom sektoru.
Institut za socijalne politike « Musine Kokalari » poziva Vladu Republike Kosovo da, odmah po povratku u normalnost, tretira minimalnu platu kao jedan od svojih glavnih prioriteta, kako bi zaposlenima na Kosovu bila omogućena dostojanstvena egzistencija kroz njihovu zaradu. Trenutno, takva plata ne bi smela da bude niža od 300 evra. Ova minimalna plata treba da se revidira svake godine, kako bi se ažurirala u skladu sa razvojem realne ekonomije u zemlji.
Takođe, upućujemo apel poslanicima Skupštine Republike Kosovo da započnu procedure za izmenu i dopunu Zakona o radu. Izmena i dopuna ovog zakona uklonila bi apsurdnu krajnju fleksibilnost ugovora o radu, u cilju garantovanja sigurnosti na radnom mestu i prava na sindikalno organizovanje.
U važećem Zakonu o radu ne postoji minimalni rok za zaključenje ugovora o radu. Jedini vremenski rok koji je tamo predviđen jeste maksimalni (10 godina) za ugovor na određeno vreme. Ako se ovaj rok premaši, ugovor se smatra ugovorom na neodređeno vreme. Nedostatak minimalnog trajanja (npr. zabrana ugovora kraćih od 1 godine) stvara veliku nesigurnost za radnike, jer je već dokazano da se kratkoročni ugovori često koriste kao sredstvo za disciplinovanje radnika, s obzirom na to da značajno povećavaju proizvoljnost poslodavca i ograničavaju prava radnika.
S jedne strane, ugrožena je kategorija radnika koji nemaju redovne ugovore o radu, a s druge strane i oni koji rade sa kratkoročnim ugovorima i bez ikakve institucionalne podrške. Budući da su većinom zaposleni na radnim mestima koja ne zahtevaju kvalifikovanu radnu snagu, oni se lako mogu zameniti.
I na kraju, neophodno je proširiti i ojačati sindikalno organizovanje u svim sektorima privrede i industrije. Posebno je važno da radnici onih grana ekonomije koje trenutno uopšte nisu obuhvaćene sindikatima, osnuju i uključe se u sindikate.
Srećan 1. maj svim radnicima!