Darko Dimitrijević
Kraj tromesečnog prelaznog perioda otkrio je jaz između obećanja integracije i stvarnosti administrativne isključenosti s kojom se mnogi kosovski Srbi suočavaju u pristupu ličnim dokumentima.
Tromesečni prelazni period za razmenu dokumenata na Kosovu zvanično je završen. Dok će političke elite u Prištini i određeni međunarodni službenici verovatno prikazati ovaj proces kao još jedan uspeh na putu prema punoj „integraciji“ i uspostavi vladavine prava, stvarnost u kojoj živimo na terenu oslikava potpuno drugačiju, razornu sliku. Iza birokratskih saopštenja za javnost stoje hiljadu zbunjenih, obmanutih i pravno nevidljivih građana. Rezultat na šalterima javnih službi je kristalno jasan: administrativni zid podignut ispred srpske zajednice bio je toliko visok da, na primer, u Peći i njenoj okolini, naše istraživačko novinarstvo nije moglo pronaći niti jedan slučaj uspešno rešenog zahteva.
Pitanje ličnih dokumenata nikada nije bilo, niti može biti, isključivo tehničko ili administrativno pitanje. Ono je temeljno pitanje ljudskih prava, prava na postojanje, slobode kretanja, zdravstvene zaštite, rada, obrazovanja i dostojanstvenog života. Međutim, tromesečni prozor, koji je navodno otvoren s ciljem olakšavanja života ljudi i rešavanja dugogodišnjih pitanja, pretvorio se u praksi u kruti, diskriminatorni administrativni labirint. Umesto inkluzije, dobili smo institucionalno odbijanje.
Jedna od najalarmantnijih posledica ovog procesa, koji je eksplicitno izložen tokom naše nedavne javne rasprave na ovu temu, je stvaranje potpuno nove generacije izolovanih, pravno okovanih mladih ljudi. Mladi koji su rođeni van Kosova, ali koji ovde žive, studiraju i žele graditi svoju budućnost, ostavljeni su u potpunom pravnom vakuumu nakon isteka ovog roka. Zbog administrativnih prepreka više ne mogu koristiti prelaze na jugu niti se normalno kretati unutar sistema. Kažnjavaju se isključivo na administrativne prelaze Jarinje i Brnjak na severu. Sistem ih je svojom nefleksibilnošću, inercijom ili svesnom namerom getoizovao i ograničio njihovu elementarnu slobodu kretanja.
Kao nezavisna medijska kuća koja sprovodi dubinska novinarska istraživanja ovog sistema, naš urednički tim pomno je dokumentovao hronologiju ovog administrativnog neuspeha. Sam proces kasnio je od samog početka, što je građanima automatski ostavilo znatno manje vremena za prikupljanje ogromne količine dokumentacije. Na terenu smo se susreli s apsolutnim haosom, kako u kontradiktornim tumačenjima propisa, tako i u očiglednom nedostatku obuke i informacija među opštinskim službenicima o tome kako je postupak uopšte trebao izgledati.
Naše je izveštavanje otkrilo krajnje nedoslednosti u praksi od jedne do druge opštine. Građani su preko noći postali taoci lične volje, raspoloženja ili hira pojedinih službenika iza stakla. Iako je bilo svetlih primera zaposlenika koji su profesionalno obavljali svoj posao i pokušali pomoći, dokumentovali smo i flagrantne primere institucionalne opstrukcije. Proverili smo slučajeve u kojima su podnosioci zahteva, u poslednjim danima prelaznog perioda, bili odbijeni do četiri puta s tvrdnjom da nisu ispunili uslove samo zato što su imali srpsku ličnu kartu izdanu za grad na Kosovu. Apsurd leži u činjenici da je celi tromesečni prelazni period zakonski osmišljen upravo za te ljude, kako bi im se omogućila razmena upravo tih dokumenata. Kada institucija ne razume vlastite odluke, građanin uvek plaća cenu.
Dublji pogled u pravni okvir otkriva još perfidniji problem koji nadilazi loše prakse na administrativnim šalterima. Paralelno sa ovim procesom, novi Zakon o državljanstvu Kosova uvodi elemente duboke, indirektne diskriminacije, kao što je slučaj Slađane Miletić. Naime, pripadnici dijaspore koji su se dobrovoljno odrekli kosovskog državljanstva u prošlosti sada uživaju vrlo olakšan, brz i pojednostavljen postupak za njegovo vraćanje prema novim pravilima. S druge strane, kosovski Srbi koji imaju zakonom zagarantovano pravo na državljanstvo i dokumente, ali nikada nisu uspeli ostvariti to pravo zbog specifičnog političkog, istorijskog i sigurnosnog konteksta u poslednjih četvrt veka, sada to pravo činjenično trajno gube. Tekst zakona na papiru može se činiti etnički neutralnim, ali kada se primeni u specifičnom lokalnom kontekstu, stvara duboku neravnotežu u kojoj su kosovski Srbi stavljeni u drastičan nepovoljan položaj u odnosu na albansku dijasporu koja živi u inostranstvu.
Ipak, suhe pravne analize i statistike su blede ako se uporede sa stvarnim ljudskim sudbinama koje stoje iza svakog odbačenog zahteva. Iskustvo Slađane Miletić, majke koja već mesecima vodi uzaludnu bitku s upravom kako bi osigurala lične dokumente za svoju ćerku, predstavlja jasnu sliku celog sistema. Ćerka joj je odbijena jer je rođena u Kragujevcu. Kada su konačno prikupili sve papire i podneli zahtev, odbijen je zbog dokumenta o porodičnoj zajednici koji je izdao, verovali ili ne, sam opštinski službenik. Taj službenik je uneo jedinstveni identifikacioni broj deteta iz Srbije u obrazac, samo da bi drugo kontrolno telo kasnije odbilo zahtev, tvrdeći da broj ne bi trebao biti tu. Umesto da uprava preuzme odgovornost za grešku vlastitog osoblja koje je popunilo dokument, porodica je vraćena na početnu tačku, s ciničnim zahtevom da se ponovno okupe apsolutno svi papiri i uđe u novi krug neizvesnosti.
Koliko zapravo košta ova birokratska „početna tačka“?? Za samo jedno dete troškovi pribavljanja dokumenata u centralnoj Srbiji, njihova overa međunarodnim pečatima, usluge javnih beležnika i višestruka putovanja u Kragujevac i natrag iznose oko 500 eura. U našoj društveno-ekonomskoj stvarnosti to je ogromna, a za mnoge porodice potpuno neostvariva, količina novca. To su sredstva koja porodice moraju iščupati iz budžeta svojih kućanstava, potpuno svesni da niko, ni u opštini ni u ministarstvu, ne garantuje da konačni ishod neće biti potpuno isti: odbačen!
Ova tiha, birokratska kalvarija ne sme proći u tišini. Kao novinari nećemo prestati izveštavati o tome i pridružujemo se opravdanim apelima lokalnim institucijama i međunarodnim predstavnicima na Kosovu da hitno reaguju. Potrebno je produžiti rokove, drastično pojednostaviti procedure, uvesti fleksibilnije režime i, pre svega, osigurati rigorozno praćenje rada zvaničnika kako bi se prakse mogle ujednačiti.
Međunarodni diplomati, koji u svojim javnim nastupima redovno i deklarativno insistiraju na vladavini prava i zaštiti nevećinskih zajednica, ne smeju zatvarati oči pred činjenicom da se osnovno ljudsko pravo na identitet i dokumente naplaćuje stotinama eura građanima, samo da bi se završilo sistemskim i neosnovanim odbacivanjem. Ako se hitno ne usvoje preporuke sa terena i ako službenici ostanu mesta političkih i ličnih rezultata koji se rešavaju protiv prava građana, pravo srpske zajednice na dobivanje ličnih dokumenata ostaće samo mrtvo slovo na papiru, nedostižna privilegija rezervisana samo za one koji imaju dovoljno novca, sreće i strpljenja da prežive administrativni progon.
(Autor je glavni urednik i novinar Radio Goraždevca u Goraždevcu, opština Peć, Kosovo)
(Ovaj op-ed je napisan u okviru projekta ‘Promovisanje političkog dijaloga o međuetničkoj i socijalnoj koheziji’, uz podršku National Endowment for Democracy (NED)).