U gradu koji je još uvek obeležen podelama, svakodnevna interakcija i zajedničke aktivnosti ostaju ključni za izgradnju poverenja između zajednica.
Nazan Mustafa*
Može li se međuetnički dijalog izgraditi kada zajednice gotovo da nemaju prostora za interakciju, komunikaciju i saradnju? U Mitrovici, gde nedostatak poverenja i posledice prošlosti i dalje utiču na odnose između zajednica, zajedničke aktivnosti imaju veću težinu od simboličkih inicijativa. Oni stvaraju stvarne mogućnosti za dijalog, saradnju i osnaživanje socijalne kohezije.
Međuetnički dijalog se gradi kroz stalne kontakte, zajednička iskustva i okruženja u kojima se ljudi osećaju sigurno za komunikaciju i saradnju. Kada tih mogućnosti nema, predrasude vremenom jačaju, što otežava izgradnju stabilnog i otpornog suživota.
Jedan od najvećih izazova ostaje nedostatak redovnih kontakata između zajednica. Kada ljudi nemaju priliku da se direktno upoznaju, percepcije jedni drugih često se stvaraju bez stvarnog iskustva. To stvara tihu distancu, koja se ogleda u načinu na koji koegzistiraju i komuniciraju jedni s drugima.
Ova situacija posebno pogađa mlade, koji često odrastaju u segregiranim sredinama i sa malo mogućnosti za interakciju. Vremenom, nedostatak komunikacije ne samo da ostaje na individualnom nivou, već postaje socijalni model koji podstiče nepoverenje i stereotipe. Na taj način, nedostatak kontakata nije samo komunikacijski jaz, već faktor koji direktno utiče na to kako zajednice percipiraju jedna drugu.
Iz tog razloga zajedničke aktivnosti igraju važnu ulogu u izgradnji dijaloga i socijalne kohezije. One stvaraju mogućnosti za direktnu komunikaciju, razmenu iskustava iz različitih perspektiva i razumevanje da su mnogi izazovi koji utiču na građane zajednički. Neke od tema kao što su maltretiranje, sajber sigurnost, rodno zasnovano nasilje, rodna ravnopravnost, karijerna orijentacija, zapošljavanje, samozapošljavanje, preduzetništvo, mentalno zdravlje, klimatske promene i briga o životnoj sredini nadilaze etničke podele i stvaraju stvarnu osnovu za solidarnost, razumevanje i saradnju.
Kada se zajednice zajedno angažuju oko ovih tema, pažnja se prebacuje sa razlika na stvarne potrebe svakodnevnog života. Sve to utiče na svakodnevni život na različite načine, ali sa zajedničkim imeniteljem: potrebom za sigurnijom, zdravijom i odgovornijom zajednicom.
Na primer, diskusije o zapošljavanju, karijernoj orijentaciji i samozapošljavanju daju mladima priliku da podele slične brige o svojoj budućnosti. U tim trenucima postaje jasno da ekonomski izazovi ne prepoznaju etničku pripadnost i da saradnja može stvoriti stvarne mogućnosti za razvoj i međusobnu podršku.
Takođe, aktivnosti vezane za brigu o životnoj sredini u školskim ili zajedničkim prostorima stvaraju konkretan oblik saradnje. U ovim slučajevima, dijalog nije samo diskusija, već se prevodi u zajedničko delovanje.
Međutim, u praksi učešće u takvim aktivnostima nije uvek ravnopravno. Osobe sa invaliditetom, mladi iz ruralnih područja i druge marginalizovane grupe često su izostavljene iz procesa dijaloga zbog ekonomskih, socijalnih ili fizičkih barijera. Ova nejednakost ograničava pozitivan uticaj aktivnosti i sprečava izgradnju inkluzivnog dijaloga.
Stoga, u cilju jačanja veza između zajednica i međusobnog poverenja, treba organizovati aktivnosti kako bi se garantovao stvarni pristup i ravnopravno učešće za sve društvene grupe. Dijalog se ne može smatrati inkluzivnim ako deo zajednice ostane izvan njega.
Drugi veliki problem je nedostatak kontinuiteta. U mnogim slučajevima, zajedničke aktivnosti se odvijaju u okviru kratkoročnih projekata i završavaju čim se završi finansijska podrška. To ograničava njihov uticaj i otežava izgradnju dugoročnog poverenja, jer se dijalog ne može graditi kroz jednu aktivnost ili sporadične kontakte.
On zahteva vreme, upornost i dosledne prostore saradnje, gde interakcija nije slučajna, već deo svakodnevnog života. Iz tog razloga zajedničke aktivnosti ne bi trebale ostati isključivo u nadležnosti organizacija civilnog društva. Javne institucije, obrazovni sistem i mediji trebaju igrati aktivniju ulogu u njihovoj podršci i promociji. Samo koordinisanim pristupom mogu se stvoriti realni uslovi za kontinuirani dijalog i izgradnju poverenja između zajednica.
U tom procesu porodica i škola igraju nezamenjivu ulogu. Porodica je prvo okruženje u kojem deca oblikuju percepciju o drugima i uče kako da komuniciraju sa pripadnicima različitih zajednica. Kada roditelji ohrabruju decu da učestvuju u zajedničkim aktivnostima i komuniciraju sa vršnjacima iz različitih zajednica, oni pomažu u izgradnji otvorenije, inkluzivnije, i bezbednije generacije koja prihvata raznolikost.
U međuvremenu, škola stvara konkretne mogućnosti za saradnju kroz kulturne, sportske, obrazovne aktivnosti i zajedničke projekte između učenika. Upravo u tim prostorima se grade prvi kontakti, koji se kasnije mogu transformisati u poverenje, osećaj pripadnosti i obrazovanje za mir i suživot.
Posebnu važnost u ovim procesima ima i uloga žena. Kada se one uključe kao organizatori, facilitatori ili inicijatori aktivnosti, dijalog postaje otvoreniji, inkluzivniji i bliži stvarnosti zajednice.
Drugi važan aspekt je umrežavanje koje se stvara zajedničkim aktivnostima. Često se aktivnost ne završava samo diskusijom ili obukom. Ona stvara nove kontakte, partnerstva i saradnje među pojedincima, organizacijama i zajednicama, koji se mogu nastaviti kroz društvene, kulturne ili ekonomske inicijative.
Etničku raznolikost ne treba posmatrati kao izazov, već kao sredstvo za razvoj stabilnijeg i inkluzivnijeg društva. Kada se njome upravlja kroz dijalog, poštovanje i saradnju, ona postaje sila koja zbližava zajednice, a ne faktor podele.
Na kraju, međuetnički dijalog se ne gradi isključivo kroz formalne izjave ili diskusije. On se ojačava kada ljudi komuniciraju, stvaraju zajednička iskustva, sarađuju i uče da vide jedni druge izvan predrasuda i stereotipa. Upravo iz tog razloga, zajedničke aktivnosti ne bi trebalo smatrati luksuznim ili drugorazrednim pitanjem. One čine osnovu za izgradnju poverenja, suživota i socijalne kohezije. Drugim rečima, one takođe jačaju osećaj pripadnosti, bez kojeg socijalna kohezija teško može biti održiva.
*Nazan Mustafa je doktor socioloških nauka – sociologija organizacija i trenutno je izvršna direktorka Udruženja žena Mitrovice za ljudska prava (MWAHR)
(Ovaj op-ed je napisan u okviru projekta „Promovisanje političkog dijaloga o međuetničkoj i socijalnoj koheziji“, uz podršku National Endowment for Democracy (NED)).