Čak i nakon “evropskog rešenja“ za lične karte u okviru dijaloga za normalizaciju odnosa između Kosova i Srbije, i dalje postoji određeni broj pripadnika srpske zajednice koji žive i rade na Kosovu, a koji nisu u mogućnosti da dobiju kosovska dokumenta.
Autor: Ana Qup
Poznato je da od stvaranja kosovskih ličnih dokumenata, koji su, sećate se, prešli put od UNMIK ličnih karata do kosovskih, zvanični Beograd i vlada u Srbiji ih nisu priznavali. Od početka Briselskog sporazuma, a zatim i Ohridskog sporazuma, uvek se „pregovaralo“ da je sloboda kretanja građana prioritet, ispostavilo se da to nije slučaj. Posle mnogo godina, uspostavljen je reciprocitet u srpskim dokumentima, a Srbija je konačno priznala kosovske.
Iako od prvog potpisivanja Briselskog sporazuma 2011. godine, koji su potpisali tadašnji premijeri Kosova i Srbije, Hashim Thaçi i Ivica Dačić, uz posredovanje tadašnje visoke predstavnice za spoljnu politiku i bezbednost Evropske unije, Ketrin Ešton, čini se da posle četrnaest godina tog sporazuma postoji olakšanje, ali za određene građane.
Zatim su usledili sporazumi iz 2013. i 2015. godine, gde se glavna diskusija vodila o osnivanju Zajednice opština sa srpskom većinom, gde bi srpska zajednica, kao manjinsko-većinska zajednica na Kosovu, ostvarivala određena prava garantovana Ustavom Kosova.
Vlade na Kosovu su varirale, od Demokratske partije Kosova, preko Demokratskog saveza Kosova, do Alijanse za budućnost Kosova, ali u poslednje četiri godine otkako je pokret Samoopredeljenje preuzeo vladu, čini se da je više posla urađeno na stvaranju teškoća za građane nego na donošenju olakšanja.
I dalje postoji određeni broj pripadnika srpske zajednice koji žive i rade na Kosovu, ali ne mogu da dobiju kosovska dokumenta. Jedina koja poseduju su ona iz srpskog sistema, koja pominju gradove na Kosovu, kao što su „PU Priština“, „PU Kosovska Mitrovica“ ili „PU Gnjilane“. Upravo ta dokumenta kosovske institucije smatraju „nelegalnim“, nevažećim za njih, a obični građani su uslovljeni da se sele, iz straha da će biti kažnjeni ili možda uhapšeni zbog posedovanja „nelegalnih dokumenata“, dok im iste vlasti ne dozvoljavaju da dobiju kosovska dokumenta. Postoji i strah da bi mogli biti proterani sa Kosova, a ovde imaju sve: život, porodicu i posao.
Marijana Jovanovicq živi u Severnoj Mitrovici od 2003. godine. Njen otac je rođen u Titovoj tadašnjoj Mitrovici, koja se i danas zove Mitrovica, ali je sada podeljena na Južnu i Severnu. Njena majka je rođena u Gračanici. Marijanina nesreća je što je rođena u Kraljevu 1988. godine, gradu koji pripada Raškom okrugu u Srbiji.
Deo osnovnog obrazovanja završila je u Severnoj Mitrovici, zatim srednju školu i fakultet. U tom gradu se udala, osnovala porodicu i našla posao. Do danas nema kosovska dokumenta, a godinama pokušava da ih dobije.
Prema administrativnom uputstvu koje je 2013. godine potpisao tadašnji predsednik kosovske skupštine Jakup Krasniqi, nije bilo moguće da imate dvojno državljanstvo (na primer, Kosova i Srbije), a samim tim ni dvojna dokumenta. Članovi srpske zajednice tada nisu želeli da se odreknu srpskog državljanstva, jer ako se vratimo na početak teksta, Srbija nije prihvatala kosovska dokumenta, a ulazak u Srbiju sa kosovskim ličnim kartama bio je nemoguć. Zatim, 2021. godine, kada je kosovski premijer Albin Kurti odlučio o reciprocitetu o srpskim dokumentima, Srbija je dozvolila ulazak sa kosovskim dokumentima, a kosovska vlada je obećala da će olakšati nevećinskim zajednicama prelazak sa srpskih na kosovska dokumenta, ne samo ličnih karata, već i vozačkih dozvola. I ovo je počelo, ali postoje uslovi, koje neki građani, poput pomenute Marijane, ne ispunjavaju. Dvojno državljanstvo je sada takođe dozvoljeno, ali ako želite da imate kosovska dokumenta, tačnije, izvod o državljanstvu „Izvod“, potrebno je da priložite dokaz da ste u periodu od 1990. do 1999. godine imali ličnu kartu tadašnje Savezne Republike Jugoslavije registrovanu u nekoj opštini na Kosovu. Mnogi to nemaju, ali imaju školska svedočanstva, radne sveske i slična dokumenta, koja službenici u Centrima za registraciju dokumenata ne mogu da prepoznaju, jer mora biti u pitanju dokument sa fotografijom, a to znači lična karta ili pasoš.
Marijana Jovanovicq je u to vreme bila maloletna, punoletna je 2006. godine, tako da se ovo pravilo na nju ne odnosi. Rečeno joj je da mora da dobije boravišnu dozvolu na pet godina, a zatim će proveriti (nisu joj objasnili kako) da li ispunjava uslove za državljanstvo. Za boravišnu dozvolu je podnela zahtev u Migracionom centru u Prištini 2019. godine, a onda se dogodila pandemija COVID-19 i nikada se nije vratila. Onda, kada se pandemija koronavirusa završila, rečeno joj je da boravišna dozvola u to vreme važi samo šest meseci i da će sve morati da radi ponovo i ispočetka.
Paradoks u njenom slučaju je to što se u srpskom sistemu udala za državljanina Kosova 2011. godine, i što ima venčani list u kosovskom sistemu (koji je njen muž podneo zahtev čim su se venčali i dobili), njena deca imaju uverenja o državljanstvu Kosova, jer su rođena na Kosovu, ali ona još uvek nije uspela da dobije lična dokumenta posle toliko godina.
Nova smernica, i kao olakšavajuća okolnost, traje od februara do aprila 2025. godine, da građani koji su rođeni na Kosovu posle 1999. godine mogu da podnesu zahtev za kosovska dokumenta. U ovoj smernici nema rešenja za Marijanin problem, a na Kosovu ima mnogo ljudi poput Marijane.
“Postignuto je evropsko rešenje“, rekao je tadašnji visoki predstavnik za spoljne poslove i bezbednosnu politiku Evropske unije Žozef Borel 2022. godine, dodajući da je nakon devet dana pregovora u Briselskom dijalogu postignut sporazum o ličnim kartama između predsednika Srbije Aleksandra Vučića i kosovskog premijera Aljbina Kurtija. U praksi, ovaj sporazum izgleda važi samo za Kosovo i Srbiju da prihvataju već izdata dokumenta, ali i dalje nema rešenja za one koji imaju samo srpska dokumenta izdata od strane policijskih uprava gradova na Kosovu, što kosovske institucije smatraju nezakonitim.
(Autor je novinar u opštini Gračanica. Ova publikacija je omogućena u okviru projekta „Dijalog, rešenje, budućnost“, uz podršku Ministarstva spoljnih poslova Savezne Republike Nemačke, koji sprovode Nova društvena inicijativa (NSI) i Institut za socijalnu politiku Musine Kokalari. Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost Instituta za socijalnu politiku Musine Kokalari i Nove društvene inicijative. On ne odražava nužno stavove Ministarstva spoljnih poslova Savezne Republike Nemačke).