Ubistvo Sebahate Morine već je pokazalo neuspeh tužilaštva. Tako kriminal postaje još teži.
Nasilje nad ženama, a posebno fatalni slučajevi, dostižu alarmantne razmere. U tom smislu, neophodno je preduzeti konkretne mere kako bi se ostvarilo pravo na život i sigurnost za žene u Kosovu. Nijedan od ovih slučajeva nasilja ne sme se smatrati sporadičnim i nepovezanim, jer su oni povezani. Od ekonomskog sistema koji ih potiskuje i isključuje, do patrijarhalne kulture koja normira nejednakost, krivi žrtvu i štiti počinioca. Zbog toga ne smemo ćutati. Pogotovo nadležni državni organi za pravdu, zaštitu građana i sigurnost.
IPS „Musine Kokalari“ pridružuje se pozivu IKD-a i RrGGK-a za temeljnu istragu slučaja u vezi sa institucionalnim neuspehom. Štaviše, smatramo da treba preduzeti disciplinske mere, a ukoliko postoji osnova i krivične sankcije za zvaničnike uključene u ovaj slučaj. Neuspeh države da zaštiti žrtvu porodičnog nasilja predstavlja krivično delo samo po sebi.
Nije prvi put da redovni organi imaju ovakav bezobziran pristup nasilju nad ženama. Izjava tužilaštva u slučaju gospođe Morina jasno prebacuje krivicu na žrtvu, zato što gospođa Morina nije otišla na drugi intervju. Tužilaštvo uopšte ne uzima u obzir okruženje zastrašivanja i intimidacije u kojem se nalazi žrtva porodičnog nasilja. I ne uspeva da izvrši svoju dužnost. Tužilaštvo u takvim slučajevima treba da nastavi sa procedurama i da obezbedi mere da žrtva nasilja bude oslobođena straha da sarađuje sa redovnim organima. A ne da ih krivi.
Takav pristup tužilaštva pomaže kriminalu umesto da se bori protiv njega. Uvođenje takvog mentaliteta u pravosudni sistem je i odvratno i zabrinjavajuće. Postoje brojni prijavljeni slučajevi u kojima policijski i/ili sudski službenici imaju pristup krivice žrtve, izražavajući ponekad tihu, a ponekad otvorenu podršku nasilniku.
IPS “Musine Kokalari” zahteva da borba protiv nasilja nad ženama postane državni prioritet. Hitno je potrebno da sastavimo, usvojimo i sprovedemo državnu strategiju za žrtve, kao i posebnu za počinioce dela. Ove strategije treba da budu praćene agresivnim kampanjama za podizanje svesti.
Takođe, policijski službenici treba da budu podvrgnuti specifičnim obukama u vezi sa nasiljem nad ženama, dok sudijski službenici treba da budu stručno obučeni o obavezama koje proističu iz Stamboljske konvencije.
Istovremeno, zakonom treba obavezati prioritetni odgovor nadležnih organa u slučajevima nasilja nad ženama.
Takođe, policija treba da bude opremljena odgovarajućim sredstvima za prikupljanje dokaza u slučajevima nasilja, kako bi dokazi u sudu bili upotrebljivi i validni. I na kraju: Svaki član društva, a posebno muškarci, treba da shvate da je žena ravnopravni član našeg društva. Nema zakonskog ni običajnog prava da bude lišena života. Ne može postojati razlog koji bi je ka tome naterao. Žena je ljudsko biće i društveni subjektivitet. Nije vlasništvo muža. Nije vlasništvo brata. Nije vlasništvo oca. Ona je samostalna ličnost. Kao i svi drugi.