Ekonomska kriza je već počela i ova kriza neizbežno najviše pogađa najsiromašnije slojeve društva – socijalne slučajeve, nezaposlene, ali i zaposlene sa niskim prihodima. Ovo važi za svaku zemlju, a u Kosovu postaje posebno ozbiljno.
Radnici u privatnom sektoru su najugroženiji iz više razloga.
Većina njih su radnici sa kratkoročnim ugovorima i bez ikakve institucionalne podrške. Budući da su uglavnom zaposleni na radnim mestima koja ne zahtevaju kvalifikovanu radnu snagu, lako su zamenjivi. U takvim okolnostima, ovi radnici svakodnevno i ozbiljno rizikuju svoje radno mesto. Sada, u uslovima vanredne zdravstvene, a posebno ekonomske situacije, upravo njima se prekida radni odnos. Istina je da hitni fiskalni paket vlade pokriva ovim radnicima platu u visini od 170 evra (za sada samo za april i maj). Međutim, to je krajnje nedovoljno za osnovne životne potrebe prosečne porodice u Kosovu (4-5 članova). Situacija je još teža imajući u vidu da većina zaposlenih sa ugovorom već ima bankarski kredit koji planira da otplaćuje kroz platu (300-400 evra mesečno).
Druga, još ugroženija kategorija radnika su oni bez regularnih ugovora. Broj neregistrovanih radnika na Kosovu dostiže do 35% ukupnog broja zaposlenih (Analiza sive ekonomije na Kosovu, ASHAK 2019). Ovaj deo radne snage automatski prelazi u situaciju bez ikakvog mesečnog prihoda i budući da nisu evidentirani u zvaničnim registrima, za javne institucije oni praktično ne postoje. Shodno tome, ne mogu imati nikakvu podršku, osim da se registruju kao nezaposleni kako bi ostvarili pravo na mesečnu naknadu od 130 evra. Ipak, i ta mogućnost ostaje neizvesna jer je Hitni paket Vlade garantovao fond kojim će se pokriti „Isplata mesečne pomoći u iznosu od sto trideset (130 €) evra za građane koji izgube posao usled vanrednog stanja u oblasti javnog zdravlja, za mesece april, maj i jun…“. Međutim, radnicima bez ugovora je nemoguće dokazati da su izgubili posao, jer formalno nikada nisu ni bili zaposleni. Čak i ako postanu korisnici ovog programa, oni će preko noći preći sa 300-400 evra mesečno na 0-130 evra mesečno. Tokom vremena dok su radili kao neregistrovani radnici, njihova prava su bila izrazito ugrožena, a prihodi ograničeni (imajući u vidu da nisu uplaćivani penzioni doprinosi). Uz to, stalna kašnjenja u isplati plata i dugovi koje su poslodavci nagomilali iskorišćavajući tešku poziciju ovih radnika predstavljaju dodatne nepravde koje nisu dokumentovane.
Većina ovih radnika dolazi iz sektora koji uopšte nemaju sindikalnu organizaciju na Kosovu, kao što su građevinarstvo, ugostiteljstvo, finansijski sektor, veleprodaja i maloprodaja, kao i mala i srednja proizvodna preduzeća — skoro potpuno su nezaštićeni od strane postojećih sindikata (za objektivnost, na Kosovu funkcioniše Sindikat privatnog sektora, ali značajan deo ovih radnika nije član niti je svestan njegovog postojanja). Posledično, ovi radnici su ostavljeni sami sebi, a Vlada, nažalost, ovaj ekonomski problem i aktuelnu krizu vidi samo kroz dve prizme: kroz prizmu biznisa (kapitala) i njegovih potreba; i kroz prizmu siromaštva, za koje predlaže milosrdne mere, a ne socijalne politike koje se zasnivaju na pravima i principima solidarnosti i jednakosti. Sindikati, s druge strane, ne zastupaju ove kategorije jer nemaju članstvo (a samim tim ni klijente).
Teška situacija ovih radnika u ovom kriznom periodu jasno ukazuje na neophodnost jačanja sindikalne organizacije na Kosovu. Jačanje podrazumeva i proširenje sindikalnog organizovanja u brojnim aktivnim sektorima naše ekonomije koji su trenutno potpuno van bilo kakve sindikalne pokrivenosti. Naravno, okolnosti u kojima ovi radnici rade čine sindikalno organizovanje veoma izazovnim. Sektori o kojima govorimo uglavnom zahtevaju nekvalifikovan ili niskokvalifikovan rad, što ove radnike čini lako zamenjivim, a samim tim i mnogo podložnijim eksploataciji. U ovom kontekstu, neophodna je snažna podrška javnih institucija kako bi ovim radnicima bila garantovana sigurnost radnog mesta i pravo na sindikalno organizovanje. Takođe, potrebno je intervenisati u Zakonu o radu kako bi se eliminisala krajnje apsurdna fleksibilnost ugovora o radu u ovom zakonu. Trenutni Zakon o radu ne predviđa minimalni rok trajanja ugovora o radu. Jedini rok koji je definisan jeste maksimalni (10 godina) za ugovor na određeno vreme. Ukoliko se prekorači ovaj rok, ugovor se smatra ugovorom na neodređeno vreme. Nedostatak minimalnog trajanja (npr. zabrana ugovora kraćih od jedne godine) stvara veliku nesigurnost za radnike, jer je već dokazano da se kratkoročni ugovori koriste kao sredstvo disciplinovanja radnika, jer značajno povećavaju proizvoljnost poslodavca i ograničavaju prava radnika.
Takva sindikalna organizacija donela bi mnogo koristi i državi i našem društvu. Prvo, zato što bi ovi radnici, ujedinjeni i organizovani, imali znatno veće kapacitete da poboljšaju svoje radne uslove, uključujući i plate. Povećanje plata u privatnom sektoru koristi ukupnoj ekonomiji jer povećava agregatnu društvenu tražnju. Drugo, sindikalno organizovanje bi ubrzalo i registraciju ovih radnika i smanjenje sive ekonomije u tom sektoru. Članstvo u sindikatu, kada nema straha od gubitka posla, postaje veoma privlačno radnicima. Tako bi oni legalizovali svoj status kroz članstvo u sindikatu. To bi direktno pomoglo našoj državi jer bi povećalo iznos novca koji se plaća kroz poreze državi.
Aktuelna kriza je istakla i jednu veliku slabost Republike Kosovo, a naročito radnika u njoj – nedostatak Fonda za nezaposlenost. Naravno, takav fond ne bi mogao samostalno da pokrije ovu ogromnu i iznenadnu težinu koju je kriza donela. Međutim, slične krize u mikro ekonomsko-socijalnim strukturama dešavaju se stalno u našoj ekonomiji. Baš kao što je neizdrživo kada većina zaposlenih na Kosovu nema prihode zbog pandemije, isto je teško i za pojedinačne radnike kada izgube posao u uobičajenim okolnostima. Ova kriza pokazuje koliko je važno imati zaštitu prava i interesa radnika na Kosovu. Sada kada svi osećamo posledice krize, to bi trebalo da nas podseti i osvesti koliko je teško i nepravedno suočavati se sa takvim krizama. Takođe, trebalo bi da shvatimo da postoje oni kojima je ovo gotovo svakodnevni problem. Oni, a potencijalno i svaki od nas, imaju veliku potrebu za institucionalnom podrškom u slučaju gubitka radnog mesta. Zato je Fond za nezaposlenost društvena i ekonomska neophodnost za našu zemlju.